PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
INKLUZIJA NIJE SAMO RAMPA I NIJE SVAKI INVALIDITET VIDLJIV.
Prepoznaje li sustav EU fondova potrebe osoba s nevidljivim invaliditetom?
Udruga Frendofon uputila je predstavku Pravobranitelju za osobe s invaliditetom zbog zabrinutosti da se u postupcima dodjele sredstava Europskog socijalnog fonda plus (ESF+) nedovoljno prepoznaju potrebe osoba s nevidljivim invaliditetom. Povod je naše iskustvo sudjelovanja u prijavi projekta „Zajedno u kulturi – Inkluzija djece sa senzornim teškoćama u kulturne aktivnosti”, u okviru Poziva „Inkluzivne usluge ustanova u kulturi”.
U postupku vrednovanja projekta dio opreme namijenjene senzornoj i komunikacijskoj pristupačnosti nije prihvaćen kao opravdan trošak, unatoč dostavljenim obrazloženjima da se radi o prilagodbama bez kojih pojedina djeca s teškoćama u razvoju ne mogu ravnopravno ili uopće ne mogu sudjelovati u planiranim aktivnostima. Postoji velika razlika između opreme potrebne za održavanje radionice i opreme potrebne da bi dijete u toj radionici uopće moglo sudjelovati.
Za osobu s tjelesnim invaliditetom pristupačnost može značiti rampu ili dizalo. Za dijete s autizmom to može biti senzorno prilagođen prostor, mogućnost smanjenja podražaja ili korištenje senzornog pomagala. Za dijete koje ne govori to može primjerice biti komunikacijski uređaj ili komunikacijska ploča.
Zašto bismo jedno prepoznavali kao pristupačnost, a drugo kao nepotreban trošak?
Dodatnu zabrinutost izaziva činjenica da je projekt u postupku ocjenjivanja kvalitete za analizu potreba ciljnih skupina ostvario maksimalnih 15 bodova, dok je za aktivnosti suzbijanja diskriminacije dobio nula od moguća tri boda.
Zato postavljamo pitanje: jesu li evaluatori pri ocjenjivanju mjera suzbijanja diskriminacije uopće prepoznali uklanjanje senzornih i komunikacijskih prepreka kao doprinos ravnopravnom sudjelovanju osoba s invaliditetom?
Ono što je važno i naglašavamo je da naša predstavka nije usmjerena samo na jedan projekt, jednu odluku ili jedno provedbeno tijelo.
Otvaramo pitanje cijelog sustava ESF+ od oblikovanja poziva i Uputa za prijavitelje, preko ocjenjivanja projekata, do provjere prihvatljivosti troškova. Ako se raspisuju pozivi kojima je cilj inkluzija, onda već u njihovim pravilima moramo prepoznati da pristupačnost nije samo arhitektonska. Ona je i senzorna, kognitivna i komunikacijska.
Prijavitelj i partneri u navedenoj prijavi su zbog ukupnog smanjenja proračuna i izmijenjenih uvjeta provedbe donijeli odluku o odustajanju od projekta. Naglašavamo kako ne tražimo novac, ne tražimo ponovno ocjenjivanje projekta, ne tražimo promjenu natječajne odluke. Tražimo da Pravobranitelj za OSI ispita postoji li mogući neizravno diskriminatorni učinak takvog tumačenja pristupačnosti i potreba za sustavnim preporukama svim nadležnim tijelima i evaluatorima.
U ovom trenutku ne tvrdimo da je diskriminacija utvrđena. Ali smatramo da postoje ozbiljna pitanja koja zaslužuju propitivanje i odgovor. Osobe s invaliditetom nisu homogena skupina. Njihove prepreke nisu iste, pa ni pristupačnost ne može biti svedena na jedno rješenje. Ako financiranjem potičemo inkluziju, a ne prepoznajemo ono što pojedinim osobama omogućuje sudjelovanje, kakvu inkluziju zapravo financiranjem potičemo? Možemo li uopće govoriti u ovom slučaju o inkluzivnost u kulturi?
Inkluzija u kulturi ne počinje jednom radionicom, predstavom ili koncertom. Inkluzija počinje mogućnošću da osoba u njima uopće može aktivno sudjelovati.
UDRUGA FRENDOFON

